(Vodnjanska; buga)
Najraširenija je domaća uljna i stolna sorta u Istri. Najrasprostranjenija je oko Peroja i Fažane, Vodnjana i Bala.
Stablo je veliko, doseže katkad visinu i do 10 metara. Krošnja je razvedena, okruglasta i gusta s tendencijom rasta u visinu i širinu.
List je srednje veličine, tanak, s gornje strane živo-zelen i sjajan, sa sivkastim, gotovo bijelim, naličjem. Plod je velik i ovalan, ljubičastozelene boje, često nakrivljen na jednu stranu, a kad je potpuno zreo poprima jednoličnu tamnoljubičastu boju.
Vrlo je osjetljiva na maglu, rosu ili vjetar u doba cvjetanja, pa je zbog toga nestalne i periodične rodnosti. Izvrsna je sorta za proizvodnju ulja i stolnih maslina.
Buža nije sorta s velikim prinosom ulja, dapače, jedna je od sorti s najmanjim prinosom. Mešutim ulje je vrlo visoke kakvoće ako se masline beru kada plodovi počnu tek dobivati žuto-crvenkasti pigment. Tada ulje buže ima izrazito svjež miris, ugodnu gorčinu i snažnu pikantnost.
(Bjelica, Belica, Bianchera, Bianca Istriana)
Istarska bjelica vuče svoje podrijetlo iz područja Boljunca kod Trsta. Najviše je rasprostranjena na ankaranskom području u Sloveniji, a sve se više širi i na hrvatskom dijelu Istre (Buje, Tar, Poreč).
Srednje bujnog je rasta. Listovi su srednje veliki i široki, tamno zelene boje. Plodovi su srednje veličine, svjetlozelene do rumenkaste boje. Plodovi se također koriste i za konzerviranje. Jedna je od najotpornijih sorti na niske temperature.
Kasnije dozrijeva, sredinom ili koncem studenog, međutim njezini plodovi daju najbolje ulje ako su ubrani krajem listopada. Odlične je rodnosti i ulje je visoke kakvoće i u odnosu na druge sorte ističe se po svojoj naglašenoj gorčini.
(Karbonaca, karbonera)
Crnica je raširena oko Peroja i Fažane, nešto manje oko Vodnjana. Ime je dobila po boji ploda i mesa koji su, kada je maslina potpuno zrela, gotovo crni.
Stablo doseže visinu i do 10 metara sa svojim dugim, vitkim i uspravnim granama. Sorta je to vrlo sporog rasta i razvoja krošnje. List je tanji duži, prema vrhu proširen ali vrlo oštrog vrha. Gornja strana lista je tamnozelena i sjajna, a donja vrlo svjetla s izraženom nervaturom. Plod je gotovo okrugao, sitan i crne boje s crvenkastim odsjajem koji visi na nešto dužoj peteljci.
Zbog slabije rodnosti, manje je raširena podložna je oštećenjima od vremenskih nepogoda pa se stoga preporučuje uzgajati u zaštićenim područjima.
Ulje crnice je vrlo kvalitetno i cijenjeno zbog svoje istaknute pikantnosti. Crnica se kao i bjelica bere krajem listopada kada se dobiva ulje najbolje kvalitete.
(Sinonim: Leccio)
Leccino je talijanska uljna sorta podrijetlom iz Toscane koje se raširila zbog svoje prilagodljivosti na agro-ekološke uvjete ali i zbog stalne kvalitete ulja kojeg daje prilagođavajući se klimatskim uvjetima. U Istri se uzgaja od 1940. godine i danas je vrlo prisutna u nasadima. Stablo je srednje bujnosti, relativno brzog rasta sa širokom i gustom krošnjom čije duge grane često vise.
List je kopljastog oblika, srednje veličine. S gornje strane je svijetlozelene boje, a sivosrebrnast s donje strane. Karakterističan je obilan i bogat cvat leccina u odnosu na druge sorte.
Plod je jajastog oblika, srednje veličine, mesnat i crne boje. Koristi se i za proizvodnju crnih maslina za jelo. Urod je uglavnom bogat, dozrijeva rano i sa relativno visokim prinosom ulja. Ulje Leccina je visoke kakvoće, vrlo često s aromom badema i svježe trave, osnovnog okusa po plodu masline. U Istri leccino beremo od početka do sredine listopada. Dozrijevanje leccina posebno pratimo jer uvelike ovisi o količini sunca i temperaturi i obzirom da je leccino sorta koja ponekad može naglo dozrijeti posebno je važno odabrati pravi trenutak za berbu.
